U zapuštenom i u korov zaraslom sokaku Velikoga Gradca, dobrano opustjeloga banijskog sela, kuća je u kojoj samuje 72-godišnja Zorka Tarbuk: živi bez vode, bez struje, bez primanja i ikoga tko bi joj priskočio u pomoć ili bar povremeno prikratio osamu. Njezina je životna nizbrdica započela, kao i kod tolikih drugih, u devedesetima prošloga vijeka, kad su se nevolje mnogima nizale jedna za drugom, nerijetko na svakodnevnoj bazi. Danas, više od tri desetljeća kasnije, još im ne nazire kraja, a neumitnost vremena samo joj donosi nove.
- Rođena sam u nekadašnjoj SR Bosni i Hercegovini, a 1980. sam se udala za svog Miloša pa stigla ovamo, na njegovu djedovinu. Moja lična karta i svi drugi papiri izdani u drugoj socijalističkoj republici tadašnje jugoslavenske federacije nisu nikome predstavljali problem sve do osamostaljenja Hrvatske i početka međurepubličkih sukoba. Svejedno, za Oluje smo se s dvoje male djece uspjeli dokopati Srbije, iako je ta naša neželjena putešestvija što pješice, a što konjskom zapregom i tuđim traktorom, potrajala dulje od mjesec dana. Završili smo u Leskovcu, gdje ostajemo dulje od devet godina unatoč tome što smo ondje morali crnčiti od jutra do mraka, nerijetko samo za hranu. Ipak, osjećali smo se loše i bilo nam je dosta takvog životarenja, pa se odlučujemo za povratak. U našoj nas je odluci podržao UNHCR, pa put natrag nismo morali platiti i nije bilo problema s 'papirologijom', no kad smo u proljeće 2004. napokon došli pred svoje imanje, nije bilo ni nalik onome koje smo ostavili, sve je bilo opljačkano i temeljito zapušteno – iznosi nam Zorka svoju priču, bez previše novih, drugačijih i za povratnike u pozitivnom smislu neočekivanih momenata.
Kao i većina njih, Tarbuci su bili prisiljeni sami zasukati rukave pa raskrčiti okućnicu od sve sile korova, zakrpati bar donekle prozore i vrata stare porodične kuće, zametnuti ponešto peradi i nabaviti pokoju ovcu, tek toliko da život ponovno krene i da se ima najnužnije za osnovnu egzistenciju. Nasreću, u to su vrijeme još imali struje, ali ta povlastica u obliku uobičajene civilizacijske stečevine bila je kratka vijeka. Ubrzo su im na jedva obnovljena vrata zakucali radnici Elektre, pa ih mrtvo-hladno isključili iz distribucijske mreže s prilično bizarnim obrazloženjem: da ih, eto, dugo nije bilo, pa moraju ponovno platiti priključak! Budući da u Tarbuka ni tada ni sada novca nije bilo u izobilju, nastavili su živjeti u mraku, s nadom da će i njima opet svanuti bolje sutra. Ali to sutra nikad nije došlo. Stizale su uglavnom tek nove nevolje, sve jedna gora od druge: Miloš je umro prije desetak godina, a prije nepune tri smrt je prerano uzela i sina Mladena. Kći Ranka otišla je svojim putem udavši se u nedalekim Martinovićima, no mamu rijetko posjećuje. Tako da Zorka i dalje samuje u mraku, iako strujovod i dalje stoji gdje je bio kad je doselila u Veliki Gradac, dakle odmah preko puta njihova sokaka. "Platite novi priključak, pa ćemo vas opet spojiti", tako joj kažu u Elektri kad ih pita ima li nade da opet bar pokoju žaruljicu za nju upale.
- U mraku mi je prošlo gotovo dvadeset godina i više uopće ne vjerujem da ću struju ikada imati, ionako sam već izgubila sve što sam imala. Prvo sam u onom metežu pogubila jugoslavensku osobnu kartu nakon koje spletom okolnosti nisam vadila drugu, pa sam izgubila zdravstveno osiguranje i moguća primanja. Pa struju i vodu te ono najgore, muža i sina. Na kćer rijetko mogu računati, s nekom mi crkavicom tu i tamo pomogne tek šogor Janko, brat pokojnog supruga koji živi u Petrinji i koji me jedini nije zaboravio. Nasreću, imam i nešto ovaca, pa ponekad u bescjenje uspijem prodati pokoje janje, ali i to je sve rjeđe. Radi ovčjeg mesa nema gladi, no po vodu do potoka Krekovca sve mi je teže silaziti, a dvorišni je bunar davno presahnuo – nabraja nam Zorka s čime se sve mora svakodnevno nositi, čak i pošto je lani jedva preživjela moždani udar nakon kojeg otežano govori i još se teže kreće. Stalno joj se, kaže, "manta", posrće do te mjere da ni vrt ne uspijeva obrađivati, pa više ne može računati na besplatno svježe povrće ili zimnicu.
Priupitali smo u PU Sisačko-moslavačke županije bi li se putem tog MUP-ova ogranka, pribavljanjem dokumenata, moglo ikako pomoći Zorki Tarbuk. No iz pisanog odgovora glasnogovornice Maje Filipović doznali smo – osim citiranja brojnih propisa, uredbi i zakona – da nam policija ne može iznositi detalje vezane uz njezin život i identitet, ali da će svakako o teškim prilikama u kojima živi, izvijestiti glinsku ispostavu Hrvatskog zavoda za socijalni rad. Stoga smo se i mi odmah nakon posjeta Zorki uputili do Gline, voditeljici glinskog odjela HZSR-a Morani Petković.
Brzo smo stoga prešli na ono radi čega smo se i obreli u Glini, a to je Zorka Tarbuk: voditeljica Petković kaže da se odavno zna za 'njezin slučaj', ali da im svaki upit moramo službeno postaviti putem elektroničke pošte. Jesmo, ali nikakvog odgovora još nema, kao što i dalje ostaje neodgovoreno zašto državno tijelo za socijalnu skrb ništa nije samo poduzelo za tu ženu i to unatoč tome što im takvu obavezu nalažu važeći zakoni i pravilnici.
U lokalnoj podružnici Hrvatskog Crvenog križa pak doznajemo da su Zorku posjećivali, ali da je ona svaki put odbijala njihovu pomoć; svejedno, obećali su opet otići do nje čim prije, pa izvidjeti je li se u međuvremenu promijenilo nešto na što bi oni kao humanitarna institucija mogli brzo utjecati. Nakon Velikog Gradca, napuštamo i Glinu, a u glavi nam tupo odzvanjaju riječi naše sugovornice, rođene Bosanke.
- Ovdje sam se udala, djecu rodila i podigla, pa naposlijetku muža i sina pokopala. A ta Hrvatska, u kojoj živim skoro pola stoljeća, ne želi priznati da uopće postojim.
