Još nije gotovo, a pitanje je i kad će biti, ali već se može reći da su apsolutni hit ovog postizborja – Srbi. Najveći dio igrača koji bi mogli donijeti prevagu u sastavljanju vlasti ne može njihove predstavnike vidjeti ni nacrtane, dotle da su im, navodno te zasad, postali osnovni kriterij za moguće koaliranje s HDZ-om. Domovinski pokret ističe se tu prije svih, ne samo zbog broja osvojenih saborskih mandata. No tako rezonira i Most, osim što ta stranka iz svojih kombinacija isključuje HDZ, dok poruku o Srbima očito šalje SDP-u.
U prevodu, ako Most opet pomogne HDZ-u da sastavi vlast, učinit će to više pasivno, ne priklanjajući se njegovu glavnom konkurentu, a izvlačeći se na Srbe, odnosno SDSS. Na koncu, međutim, svi potezi svih aktera mjerit će se isključivo prema tome koliko se pomoglo ili odmoglo HDZ-u.
Obje navedene manje stranke desnice, i DP i Most, pritom su Srbima dodale Možemo, proglasivši ga jednako neprihvatljivim. Valjda im je zatrebala konkretnija meta u zoni lijevog centra, a druge nema ni uvjetno, jer valja nekako opravdati pregovore sa SDP-om. U svakom slučaju, danas o programskim eventualnim (ne)podudarnostima ne govori baš nitko. Stranke se razlikuju sve manje po stajalištima o socijali i porezima ili zdravstvu i mirovinstvu. DP je tu najmanji problem, jer ta falanga dosljedno huškački upire prema Srbima uvijek, pa je to činila podjednako uoči izbora i poslije njih.
Ipak, ne bi im trebalo vjerovati na riječ da su koncentrirani prvenstveno na to, ne onoliko koliko nastoje stvoriti dojam. Oni naprosto žele da se kompletna javnost zaokupi forsiranim pitanjem Srba u Hrvatskoj, dok vodeći ljudi dotične stranke neometano razvijaju svoj nasušni, svagdanji biznis. Mario Radić, primjerice, ili negdje u pozadini sveprisutni Pavao Vujnovac.
"Nećemo pregovarati ni o ministarstvima ni foteljama, već o politikama", rekao je ovih dana Radić, što bi značilo da smjera na teme sadržajnije od pukog ostraciranja Srba. Doista, prisnažio mu je Stipo Mlinarić: "Ja DP vidim isključivo u vladi koja će istinski raditi na reformama". No svjetonazorske preokupacije ne zaodijevaju se reformskim zavodljivim ruhom. Stoga će DP istrgovati minimum svojih nacional-ideoloških pozicija s HDZ-om, potom osigurati mir za daljnje poslovanje tj. ekskluzivnu poduzetničku slobodu podalje od urokljivog oka javnosti.
Domovinskom pokretu ne bi trebalo vjerovati na riječ da su koncentrirani prvenstveno na Srbe. Oni naprosto žele da se kompletna javnost zaokupi forsiranim pitanjem Srba u Hrvatskoj, dok vodeći ljudi dotične stranke neometano razvijaju svoj svagdanji biznis
Hoće li s takvom misijom i vizijom stradati jedino državne financije i Srbi, ili još i izbjeglice, strani radnici, žene, homoseksualci – prerano je da se tvrdi. Naoko je DP razapet poput Buridanova magareta, ili onoga poslovičnog nogometnog selektora u slatkim brigama. "Mislim da nema dileme da je nama HDZ po svemu svjetonazorski bliže", odvalio si je od srca Ivan Penava, pojašnjavajući dalje kako svejedno "imate ogromnu korupciju koju producira uporno HDZ, koja nam je toliko strana da nam je apsolutno i SDP bliži".
Ah, korupcija, ta čarobna riječ kojom se pokriva manjak svake ozbiljnije ekonomske politike. Samo vrisnite da je to najveća pošast i da vam je glavni cilj borba protiv nje, uzmite kakvog stručnjaka za govor tijela i spremni ste za izbore, s posve nezanemarivim izgledima. No taj nas termin vodi pravo do druge najdesnije hrvatske stranke u ovom trenu, Mosta.
Nema tome dugo, Most je tako u javnom prostoru zdušno pogurao jednu aferu, prozvao i DP po gorespomenutim nepodopštinama na relaciji s vladom. Uz još jedan sličan zgoditak na kontu, Nikola Grmoja se za potrebe izbora brže-bolje samoproglasio najvećim hrvatskim borcem protiv korupcije. Još više stalo mu je da primat u tome učvrsti na samoj desnici, tamo gdje i sam zahvaća glasove biračkog tijela. "Mi smo (...)", pojasnit će on, "jedina prava antikorupcijska snaga od centra nadesno."
Mostovci pritom smatraju da moraju ostati na zadanoj distanci od Srba i Možema, dok se sa SDP-om dade kalkulirati. Ubrzo je Grmoja zaboravio na koruptivnost DP-a i predložio mu savez utroje, dakle, uz SDP. To svakako izgleda više kao alibi, jer bi vodeću stranku lijevog centra dovelo u nemoguć položaj, pa i nije baš realna opcija. Ostavit će zato DP u zagrljaju s HDZ-om, oprati ruke od šire odgovornosti i nastaviti tvrditi da su jedina vjerodostojna pojava na sceni. Most se doduše u međuvremenu pomalo i raskolio, a nije isključeno da će nešto takvog uskoro zadesiti i DP.
Pamtimo još jednu Mostovu sličnost s DP-om, čisto da se u ovom delikatnome momentu ni to ne preskoči. Njegovi prvaci također su svojedobno poželjeli ukinuti javno financiranje ovog našeg tjednika, pa DP u tome definitivno nije usamljen. Samo je dao novi potisak svojevrsnoj cancel kulturi u hrvatskoj politici i društvu, jer tu nema instinskog kenslanja do kenslanja Srba. "Porezni obveznici financiraju takav list i mislim da je dosta mučenja hrvatskog naroda. Ako žele i dalje trovati politički prostor, neka idu na tržište i bore se s ostalima", naglasio je Stjepo Bartulica.
Ključna riječ u ovome vapaju ipak je, po mnogočemu sudeći – tržište. Novosti oduvijek podržavaju što veće i šire javno financiranje medija općenito, posebno neprofitnih, kako opstanak sektora ne bi ovisio o interesu privatnog kapitala, a tako i medijska ponuda.
No s tim kriterijem i općenito predmetom dolazimo natrag do teme ekonomske politike, a u njoj desničari neće otvoreno kruha ni tražiti ni nuditi. I nije im takva situacija pala s oblaka, nego ju je upornim antikorupcijskim pričama bez suvislijeg političkog iskoraka sukreirao i lijevi centar. Uostalom, teško je reći gdje se u programima nalazi išta mimo pitanja Srba, ako je ukupna oporbena kampanja vođena samo radi formiranja sanitarnog kordona prema HDZ-u. Jedino tako moguć je stav po kojem i SDP i Možemo pristaju na koaliranje s bilo kim iz sadašnje opozicije.
Ustvari, ne baš s bilo kim, ako znamo kako su odnosi izgledali prije izbora, u poredbi s ovim sad. Točnije bi bilo reći da pristaju na bilo kakvu postizbornu koaliciju u kojoj su i oni zajedno, a nema HDZ-a. Što se tiče predizbornog koaliranja, onakvog kakvo se više zasniva na npr. razvojnim programima, a manje na reaktivnom impulsu spram aktualne vlasti, SDP i Možemo se nisu bili u stanju udružiti ni jedan s drugim.
Srodni programi SDP-u nisu bili dovoljni da pristane na tzv. točkastu koaliciju s Možemom. Potonja stranka pak nije mogla podnijeti ideju da koalira s Radničkom frontom, dok jedan SRP u 10. izbornoj jedinici nitko od njih zapravo nije ni doživio kao relevantnu činjenicu. No da su te dvije veće stranke ušle u trku zajedno, i da su prihvatile ove dvije manje, ishod bi bio kudikamo drukčiji. Prema izbornoj matematici, dobili bi ukupno osam mandata više, i to na račun HDZ-a i DP-a.
Taj desni blok bi imao osam manje, 67 umjesto 75, a lijevi bi imao 60 umjesto sadašnja 52. Ono što bi lijevi centar izgubio na Mostu, dobio bi na ćupriji s manjincima, uz liberalne privjeske iz Istre i Međimurja i Prigorja koji će ovako možda završiti s HDZ-om. Mostu ne bi ostalo prostora za izmotavanje, morao bi lijevu vladu podržati barem sa strane. Nažalost, ispalo je da programi nisu faktor od značaja, što se u slučaju SDP-a vidjelo i po djelomičnom nepodudaranju s ekonomsko-političkim smjernicama Zorana Milanovića. A nemojmo smetnuti s uma da je mobilizacija ipak započela pozivom predsjednika RH na sedlanje.
Uzimajući sve u obzir, čini se da najviše do programa drži Fokus čiji je zastupnik Dario Zurovec ovaj tjedan ponovio što im je najvažnije. Njegov horizont ne seže dalje od Žumberka na jednu i Medvednice na drugu stranu, pa si može priuštiti iskrenost kakva se Radiću nikako ne bi isplatila. Od 11 navedenih prioriteta Fokusa, sedam kazuje o propoduzetničkom smanjivanju poreza, a ostala četiri su također na sličnom tragu liberalizacije tržišta.
Konačno, jasno je da se neki u ovoj gunguli ne obaziru na svoj ni tuđi politički program zato što im to sad ne odgovara, a neki drugi zato što ga objektivno ni nemaju. Ostaju manjinske stranke kojima nikad istinski nije ni dano da na širem planu nastupaju programski, ne tek u ovom specifičnom intermezzu. Manjinski predstavnici utoliko su najvjerniji odraz ukupne hrvatske politike danas, za ad hoc rješenja pod ucjenom i potkusurivanje do sljedećih izbora.
